HOME | DD

Description
Mozak je podijeljen na dvije polutke - lijevu i desnu. Lijeva strana je logičar, analitičar i voli brojeve dakako. Desna je emocionalni manijak koji je usput i veliki umjetnik koji se oslanja na intuiciju i prezire logiku. I da! kladim se da plače na svaku sitnicu.

Ovo je tekst za one kojima je na mozgovnoj vagi desna strana u debelom vodstvu, odnosno priteže polutku u emocionalno grotlo. Ako si jedan od takvih, nastavi čitati, ako nisi, ne odgovaram za protraćeno vrijeme.

Jedno je sigurno - nema goreg osjećaja od onog kad ti osoba koju misliš da voliš, ili si bar na putu da je zavoliš iako ni sam nisi siguran što to znači, kaže, ili na neki način da do znanja, da te ne želi više vidjeti. Samo pišući ovu rečenicu rekreiram dio tog ne tako divnog osjećaja - onog što ga ja volim zvati "kad te nešto oblije". To nešto izazove osjećaj izgaranja cijele utrobe koja kao da će svakog časa izaći kroz usta u obliku crnog i gustog oblaka dima.

Nije to bilo na dan izjave, ne. To je bilo nekoliko dana kasnije, pet ili šest, a možda je prošlo i tjedan dana, ne znam. Znam samo da, kad sam pretjeranim analiziranjem svega što je izrečeno, zamalo spalivši mozak, zaključila kako mi je pravi odgovor bio tu ispred nosa i kako bi ga samo netko s omanjom sposobnošću logičkog razmišljanja mogao promašiti. Onda mi je sinulo da se vrlo vjerojatno radilo o ljubavi ili nekom sličnom biokemijskom procesu jer sam, taj dan, očito pospremila mozak u ladicu pri ustajanju. A čini se da je već dugo čamio u ladici. No da se vratimo na "oblivanje". Dragi (kako je izričito rekao da ga ne zovem) je odlučio privesti kraju ono što je očito bio kamenčić u cipeli koji ga je spriječavao da ugodno korača po stazi života. Ja sam bila taj kamenčić koji ga je žuljao i na koji se nikad nije naviknuo iako mu je stvorio malo udubljenje na stopalu. Izgleda da se urezao preduboko poput krpelja pa ga se napokon odlučio riješiti. A ja sam evo tu, pišem metaforu unutar metafore, nije li to patetično? Dno dna ili možda samo dno, ostavit ću ovo "dna" u pričuvi. Uvijek se može dublje pasti, zar ne? Ovaj kamenčić, koliko god tužan i jadan, zna da ne može ostati u cipeli jer tamo ne pripada i prisilno se ušuljao u nju misleći da će neprimjetno tamo zauvijek ostati i pripadati. No dosta o kamenčiću, zovimo me pravim imenom ili bar zamjenicom zasad. Od tog trenutka kad sam shvatila da me fejk logika vodila na krivi trag, neumorno pokušavam primijeniti sve metode zaboravljanja poznate čovječanstvu iako znam da nam iskustva izgrađuju osobnost, ja sam se od ovog specifičnog iskustva htjela ograditi. Zato sam napravila nešto što je svakom blagom ovisniku o modernim metodama komunikacije nezamislivo - odstupila od društvenih mreža. Bar na neko vrijeme. Ta zelena točkica kraj njegovog imena na desnom uglu chata me znala izluđivati. Manijakalno bi stiskala ikonicu za chat da vidim je li još tu i onda kad bi bila, pitala bi se zašto je još tu i s kim se dopisuje i zašto ne piše meni, zašto me ne moli natrag i slične maštarije. Prelijepih scenarija je tu nastajalo u mojoj glavi samo kad bi ugledala tu glupu kričavo zelenu točketinu. Scenariji da ti se utroba zavrući. Zato je logično bilo udaljiti se sve dok zelena točkica ne postane samo još jedna točkica u nizu koju ne primjećujem. Kakvo li je samo blaženstvo imati bezbroj nebitnih točkica. Kad se sjetim da sam njemu to ja, promptno me oblije znaš već što. Zbilja neugodno čuvstvo, ne želim ga nikome. I tako, zamišljeni čitatelju-psihologu, virtualni papiru i veoma stvarni krevetu, hvala Vam što ste mi dopustili da izlijem djelić duše u ove sitne sate. Do sljedećeg pisanja.

Description
Mozak je podijeljen na dvije polutke - lijevu i desnu. Lijeva strana je logičar, analitičar i voli brojeve dakako. Desna je emocionalni manijak koji je usput i veliki umjetnik koji se oslanja na intuiciju i prezire logiku. I da! kladim se da plače na svaku sitnicu.

Ovo je tekst za one kojima je na mozgovnoj vagi desna strana u debelom vodstvu, odnosno priteže polutku u emocionalno grotlo. Ako si jedan od takvih, nastavi čitati, ako nisi, ne odgovaram za protraćeno vrijeme.

Jedno je sigurno - nema goreg osjećaja od onog kad ti osoba koju misliš da voliš, ili si bar na putu da je zavoliš iako ni sam nisi siguran što to znači, kaže, ili na neki način da do znanja, da te ne želi više vidjeti. Samo pišući ovu rečenicu rekreiram dio tog ne tako divnog osjećaja - onog što ga ja volim zvati "kad te nešto oblije". To nešto izazove osjećaj izgaranja cijele utrobe koja kao da će svakog časa izaći kroz usta u obliku crnog i gustog oblaka dima.

Nije to bilo na dan izjave, ne. To je bilo nekoliko dana kasnije, pet ili šest, a možda je prošlo i tjedan dana, ne znam. Znam samo da, kad sam pretjeranim analiziranjem svega što je izrečeno, zamalo spalivši mozak, zaključila kako mi je pravi odgovor bio tu ispred nosa i kako bi ga samo netko s omanjom sposobnošću logičkog razmišljanja mogao promašiti. Onda mi je sinulo da se vrlo vjerojatno radilo o ljubavi ili nekom sličnom biokemijskom procesu jer sam, taj dan, očito pospremila mozak u ladicu pri ustajanju. A čini se da je već dugo čamio u ladici. No da se vratimo na "oblivanje". Dragi (kako je izričito rekao da ga ne zovem) je odlučio privesti kraju ono što je očito bio kamenčić u cipeli koji ga je spriječavao da ugodno korača po stazi života. Ja sam bila taj kamenčić koji ga je žuljao i na koji se nikad nije naviknuo iako mu je stvorio malo udubljenje na stopalu. Izgleda da se urezao preduboko poput krpelja pa ga se napokon odlučio riješiti. A ja sam evo tu, pišem metaforu unutar metafore, nije li to patetično? Dno dna ili možda samo dno, ostavit ću ovo "dna" u pričuvi. Uvijek se može dublje pasti, zar ne? Ovaj kamenčić, koliko god tužan i jadan, zna da ne može ostati u cipeli jer tamo ne pripada i prisilno se ušuljao u nju misleći da će neprimjetno tamo zauvijek ostati i pripadati. No dosta o kamenčiću, zovimo me pravim imenom ili bar zamjenicom zasad. Od tog trenutka kad sam shvatila da me fejk logika vodila na krivi trag, neumorno pokušavam primijeniti sve metode zaboravljanja poznate čovječanstvu iako znam da nam iskustva izgrađuju osobnost, ja sam se od ovog specifičnog iskustva htjela ograditi. Zato sam napravila nešto što je svakom blagom ovisniku o modernim metodama komunikacije nezamislivo - odstupila od društvenih mreža. Bar na neko vrijeme. Ta zelena točkica kraj njegovog imena na desnom uglu chata me znala izluđivati. Manijakalno bi stiskala ikonicu za chat da vidim je li još tu i onda kad bi bila, pitala bi se zašto je još tu i s kim se dopisuje i zašto ne piše meni, zašto me ne moli natrag i slične maštarije. Prelijepih scenarija je tu nastajalo u mojoj glavi samo kad bi ugledala tu glupu kričavo zelenu točketinu. Scenariji da ti se utroba zavrući. Zato je logično bilo udaljiti se sve dok zelena točkica ne postane samo još jedna točkica u nizu koju ne primjećujem. Kakvo li je samo blaženstvo imati bezbroj nebitnih točkica. Kad se sjetim da sam njemu to ja, promptno me oblije znaš već što. Zbilja neugodno čuvstvo, ne želim ga nikome. I tako, zamišljeni čitatelju-psihologu, virtualni papiru i veoma stvarni krevetu, hvala Vam što ste mi dopustili da izlijem djelić duše u ove sitne sate. Do sljedećeg pisanja.